Hutba muftije Remzije Pitića u Igmanskoj džamiji

I, zato, mislite na mene, pa ću i Ja na vas misliti! I zahvaljujte Mi, i nemojte me poricati! (El-Bekare, 154)

Hvala Bogu svemu Milostivom, vladaru Dana Sudnjega. Spokoj i mir njegovom poslaniku Muhammedu Mustafi, njegovoj čestitoj porodici ehl-i bejtu i časnim ashabima. Neka su smirene duše plemenitih bosanskih šehida, naših dobrih učitelja, naših deda i nena, majki i očeva. Oni su nas svojim životima podučili vjeri da je samo Allah Bog i da je Muhammed Njegov rob i poslanik.

Poštovana braćo,

Nakon agresije i genocida nad našim narodom naša proljeća i ljeta su nam tegobna. To je period u kojem se diljem naše Bosne ponosne sjećamo zločina nad našim narodom. Tisuće stratišta, tisuće spomenika, grobnica, pobjeda i gubitaka. Tuga prekriva zemlju i pritišće naše duše. Kultura sjećanja nam dođe kao imanski šart – obaveza svakoga pojedinca. Bez toga smo izdali sebe, Domovinu i Boga Dragoga.

Čovjek je stvoren da se sjeća, misli na dragog Boga i na svoju ljudsku ulogu u životu ovome. Onaj ko se sjeća, ko misli opravdava ulogu insana – najveličanstvenijeg Božijeg stvorenja stvorenog u najljepšem skladu. Krunska obaveza sjećanja vodi nas našem prvom stvaranju. Tada smo Bogu dali zavjet da Ga prihvatamo za Gospodara. Onaj ko to zaboravi u životu ovome izdao je zavjet dat Svome Stvoritelju. Zikr, sjećanje, spominjanje, podsjećanje je potreba naših duša stvorenih s potrebom sjećanja na taj prvi zavjet. Bezdušnost proizvodimo mi – odsustvom sjećanja u kome naša duša biva uskraćena za svoju nužnu hranu koju samo zikr – kontinuirana svjesnost o obavezi prema Bogu, može ponuditi.

Kulturu sjećanja gradimo preko simbola, duhovnih i materijalnih. Ako zapostavimo duhovne materijalni simboli se svedu na umijeće pamćenja i traju kratko, jednu generaciju ili jedan period vremena. Šta je tekbir nego redovno, kontinuirano podsjećanje da je samo Bog velik; šta je salavat nego pripadanje poslaniku i izraz zahvalnosti što pripadamo baš njemu i slijedimo njegov put. Zašto su tekbir i salavat tako česti i tako važni u našim životima i našoj pripadnosti islamu. Da se ne zaboravimo. Jer, kad se zaboravimo onda smo izgubljeni. Kad se izgubimo izdali smo svoju misiju kao najveličanstvenijeg Božijeg stvorenja. Tekbir je himna kosmosa, salavat je spuštanje te himne u zemaljske uvjete.

Čovjek je sklon zaboravu, njegova priroda je takva da slabo pamti i brzo zaboravlja. Insan je onaj koji zaboravlja. Kada insan  počne da zaboravlja na svoju obavezu, misiju, razloge stvaranja njegovo stanje postaje nisjan – zaborav. A kada zaborav postane način života on prerasta u isyan – pobunu protiv Boga, protiv njegovog reda stvari. E, to je stanje onih koji poriču. Da se to ne bi dešavalo nužan je napor svakodnevni, trud nesebični i djela, čini zemaljski.

Sjećanje na naše šehide, na genocid učinjen nad našim narodom, nad nedužnim Božijim stvorenjima naša je vjernička i ljudska obaveza. Dati vlastiti doprinos kulturi sjećanja je pitanje našeg ljudskog i vjerničkog dostojanstva. U Božijem redu svari u Srebrenici je kopletno čovječanstvo ubijeno 8372 puta. Nakon genocida nama ništa ne smije biti isto. Nakon genocida naša obaveza prema zemlji i narodu je 8372 puta veća. Nakon genocida mi mortamo imati crvene linije. I za sebe i za druge. Težak je to put. Svaki drugi osim tog puta je pogibeljan. Kur’an govori o sretnima, to su oni koji su zahvalni – nisu se zaboravili.   

…oni sretni – ja, ko li su sretni –

I nesretni – ja, ko li su nesretni,

te prvaci, što uvijek prednjače –

ti što Bog ih do Sebe primače,

u Baščama za uživanje –

mnoštvo iz drevnih

i ponešto iz naroda kasnijih –

na izvezenim divanima –

ustureni na njima sjedit će jedni naprema drugima.

Molimo te Gospodaru učini nas od onih sretnih, ne daj nam da se zaboravimo, poduči nas da Tebi zahvalni budemo, pomozi nas protiv oni koji nam zlo misle, koji su se okrenuli protiv Tebe. Olakšaj nam poslove naše, razveži jezike naše, učini naš govor razumljivim, daj nam da stvari razumijemo onakvima kakve one jesu. Gospodaru osnaži nas, poduči i vodi kropz život da ga proživimo onako kako ćeš Ti zadovoljan biti, da nas se na Danu polaganja računa ne zastide naš poslanik i naši šehidi.

Molimo te Svemu Milostivi, da tuga bude nada da osveta bude pravda, da majčina suza bude molitva da se nigdje i nikome nikad ne ponovi srebrenica.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter